Špaga

Živo se sjećam crteža što sam ga još kao dijete vidio u nekakvim novinama, u rubrici Jeste li znali, Vjerovali ili ne, ili slično. Na crtežu je bio čovjek opasan širokim pojasom, a na prednjoj strani toga pojasa bio je zakvačen nekakav konopac što je vodio u daljinu i nestajao izvan ruba kadra. Dolje je pisalo da je to užar i da taj majstor u prosječnom svome radnom vijeku prijeđe – sve hodajući natraške – neke fantastične udaljenosti, jedan i po put oko ekvatora, ili slično. Da užar radeći svoj posao hoda unatrag, to sam znao, jer sam užara i uživo vidio, ali ono s kilometrima bilo mi je neodoljivo, manje zbog tih neizmjernih daljina, a više zbog užara.

Jer užari su tada bili važni ljudi: proizvodili su robu koja je svakome trebala i bez koje se nije moglo. Tada smo, naime, bili okruženi konopcima raznih vrsta i život se bez njih jednostavno nije mogao zamisliti. Zato smo imali sluha i za terminološke razlike, pa smo tanji konop zvali špaga, a deblji štrik. Općenito govoreći, štrik je bio nešto čime su se služili odrasli, a djeca nisu, dok su se špagom služila i djeca. Štrikom su se vezivale veće i teže stvari, kao na primjer kabao na bunaru, dok se špaga koristila i za igru, pa se zato svaki komadić špage, koliko god neugledan bio, pažljivo čuvao.

Počinjalo je to već od one sasvim tanke špage kakve ima i danas, a prodaje se na klupka: nje nama nikada nije bilo dosta, pa smo je znali i ukrasti iz kuće kad bi se desila prilika. Bez te špage nije se, na primjer, mogao načiniti lûk, jer špaga je na njemu igrala ulogu tetive, dakle, ključnoga dijela. Isto tako, nije bez špage bilo moguće načiniti ni praćku, jer njome se guma učvršćivala za rašlje, a koža (u koju je dolazio kamen) špagom se vezivala uz gumu. Napokon, mogla je ta tanka špaga poslužiti i kao sasvim zgodna samostalna igračka. Trebalo bi je, recimo, vezati tako da čini krug promjera od otprilike trideset centimetara, pa se onda mogla rastezati na prstima i oblikovati u razne forme, a potom prenositi s ruku jednoga igrača na ruke drugoga. Isto tako, mogao se na takvu špagu staviti ovelik gumb (najbolje od muškog kaputa), pa onda zasukati špagu i potom je rastezati, pri čemu bi se špaga ponašala kao guma, a onaj gumb se vrtio bez kraja i konca. A kad smo već kod gumba, znali smo i vještine koje su se izvodile uz pomoć rupice za gumb, jer špaga bi se provukla kroz rupicu, a onda se nekakvim trikom oslobodila, dok su gledaoci ostajali bez daha.

Onu malo deblju špagu koristili smo za druge stvari. Sanjke, recimo, nisu bile upotrebljive bez špage uz pomoć koje će se vući: nakon što si se spustio niz brijeg, uzbrdo vučeš prazne sanjke na špagi. Ali najbolja je od svega bila špaga za preskakanje, koja je također pripadala među deblje. O njoj vam moram nešto posebno reći.

Bila je, dakle, različitih dužina, ovisno o uzrastu kojemu je namijenjena, a na krajevima je imala po jednu drvenu ručku. Tu špagu trebalo je prebacivati preko glave, a potom je, kad dosegne najnižu točku, preskakati. Preskakanje se izvodilo elegantnim cupkanjem, ali postojale su zapravo vrlo različite mogućnosti: od visokih skokova, do onih posve niskih, gdje se gledalac čudio kako se konopac uopće mogao provući kroz tako malen prorez. A stvar nije onako jednostavna kako izgleda, pa je za preskakanje konopca trebalo i vježbe i prirodnoga talenta, a bilo je onih koji su s tom igračkom izvodili prave majstorije. Znali su, recimo, preskakati po dvoje isti konopac, ili su vrtjeli svako svoj, a pritom je svatko preskakao obadva. Napokon, postojala je i zanimljiva varijanta koja je uključivala više igrača, samo što je za nju bio potreban nešto dulji konopac: dvoje bi držalo konopac za krajeve i vrtjelo, a ostali bi se ubacili pod njegov luk, pa bi ga preskakali skupno da je bila milina.

Najbolje je kod te igre bilo ipak to što se nekako slutilo da ona nije samo igra, nego da ima i neki svoj skriveni smisao. Imali smo, naime, priliku vidjeti boksače kako treniraju, i tada smo se uvjerili da i oni preskaču konopac. U prvi mah bili smo zbunjeni što se odrasli ljudi igraju kao djeca, a onda smo shvatili da je to dio njihove vježbe, pa smo poslije i sami sebi izgledali važniji kad smo to isto radili. Pogotovo nakon što smo vidjeli one debele konopce kojima je bio okružen ring.

A bilo je vjerojatno nečega i u tome što smo slutili veliku važnost špage u životu odraslih ljudi, jer njezina uporaba sve je otkrivala. Neki su, recimo, bili toliko siromašni da nisu mogli sebi priuštiti ni pojas, nego su hlače vezivali špagom, a koristili su špagu i umjesto vezica za cipele. To su, doduše, ekstremni slučajevi, ali ipak dosta govore. Baš kao i oni češći. Da kažem koju i o njima.

Špaga je, recimo, služila u kućanstvu: kad bi trebalo nekomu poslati paket, onda se nikako nije moglo bez nje, a kad se išlo na put, onda je u koferu redovito bio komad špage od dva metra, jer ti su koferi bili nepouzdani i uvijek se moglo dogoditi da im popuste bravice. A da se i ne govori o tome da se štrik svakodnevno koristio za sušenje rublja.

Ni mnogi obrti nisu se mogli zamisliti bez špage. Eto, recimo, voljeli smo gledati kako se pretresaju madraci: tada bi se madrac okrenuo naopako, skinuo bi se okvir i vidjelo bi se što treba popraviti. A popravljalo se tako što se između onih federa napinjala osobita špaga koja se nabavljala izravno kod užara. A špage i štrikovi bili su izrazito važni kod konjskih zaprega: ondje su postojali konopci koji su se zvali štrange, a neki od njih služili su i kao uzde, dok je većina poslova oko konja podrazumijevala uporabu čvrstih konopaca, pa se pričalo da kočijaši tim konopcima mlate svoje sinove.

Ukratko, bez špage i konopca nismo mogli. Nismo mogli sve do trenutka kad su nam oni prestali trebati. Djeca su prestala praviti lukove i strijele, kočijaša i konja više nema, pakete nam pakiraju na pošti, veš sušimo na plastičnom užetu. Samo još boksači preskaču konopac, pa zato i jesu toliko jaki.

I, još se ponekad čuje izreka Sve ide kao po špagi, premda onaj tko to kaže ne zna ni što je špaga ni što po njoj ide.